Kulturno nasleđe

Kulturno nasleđe - nošnja, pjesma i igra, običaji, narodna vjerovanja

Svaki segment kulture počiva na procesima koji su se desili u prošlosti i čije odjeke još uvijek pratimo. Tako muzički svijet, obredne prakse, običaji i igra, Lijevča polja, Župe i Potkozarja, izrasta iz ukupnog kulturnog korpusa i istorijskog nasleđa ovog dijela Republike Srpske.

Međutim, značajni uticaj na formiranje kulturnog nasleđa Lijevča polja, Župe i Potkozarja imalo je razdoblje rimske vladavine od početka nove ere do IV vijeka. Rimljani su potčinili Ilire i Panone koji su naseljavali ove krajeve, a etničku sliku je dosta izmjenila i izgradnja puta od Salone (Solin kod Splita) do Servitiuma (Gradiške). Na ovom potezu naselio se veliki broj stalnih vojnih posada, što je dovelo do pojačane urbanizacije i romanizacije. Stvorene su jake trgovačke veze, a dobra mreža puteva i plodna zemlja učinile su Lijevče polje, Župu i Potkozarje,atraktivnim područjem za život sve do danas.

Narodna nošnja u Lijevčanskom, Župskom i Potkozarskom kraju

Narodna nošnja ovog kraja prelazna je varijanta između bosanske posavske nošnje na sjeveru, u kojoj srećemo uticaje prekosavskih nošnji, panonskog tipa i dinarskih nošnji sa juga, imljanske nošnje pa i nošnje Brđaka iz okoline Teslića. Ta prelazna oasobina uočava se u činjenici da ženska nošnja i pored dinarskog kroja i ukrasa na zubunu, haljini , pregači i tkanici zbog vidnih panonskih elemenata(kroj košulje, nošenje „krpe“ na glavi u obliku peškira, ukrasi na pregači i tkanici, itd.) vizuelno ne izgleda toliko statično kao ostale nošnje dinarskog područja. Ovakav tip nošnje zadržao se ovdje sve do Prvog svjetskog rata. Narod je zove  „Stara nošnja“. Ona naglo gubi svoj orginalni izraz i počinje se mijenjati. Ta stara nošnja postojala je i u drugoj polovini devetnaestog vijeka.  Noviji tip nošnje javlja se iza Prvog svjetskog rata i zadržava se do Drugog svjetskog rata, kada se naglo gubi i ustupa mjesto potpunoj upotrebi konfekcijske robe. Svi odjevni predmeti su kućne izrade. Osnovne sirovine bile su konoplja, lan, pamuk, vuna  i koža. Od konopljinog , lanenog i pamučnog platana ili mješavine  konoplje i lana kao i lana i pamuka izrađivane su ženske košulje, bošče i krpe, te muške košulje i gaće. Od vune su izrađivani ženski zubuni i „aljine“ , pregače i tkanice , te muške čakšire, gunjevi, „aljine“ (vrsta kaputa) i tkanice. Od vune su izrađivane i ženske i muške čarape i priglavci, jednobojni ili ukrašavani u više boja (išarani). Od kože su izrađivani ženski i muški opanci, zvani putravci. Za đon je korištena goveđa i za oputu ovčja ili kozja koža.

Nošnja ženska i muška se dijeli na ljetnju i zimsku , svečanu i radnu.

Ženska nošnja se dijeli na djevojačku i, mladinsku i nošnju za udate žene. Te razlike su bile neznatne a uočavale su se tek po pojedinim odjevnim elementima, vezi i boji. Dok su djevojke zimi nosile bijele „aljine“, bez ikakvog veza , dotle su udate žene nosile crne, , po prsima i rukavima , vezene „aljine“. Udate žene su nosile i prednju i zadnju pregaču. Nošnja na glavi činila je glavnu razliku. Djevojčice i djevojke su nosile malu crvenu kapicu zvanu fes , a mlade i mlađe žene su nosile peškir zvani rida  a starije i stare žene bošče. Mane svijetlih boja i šara u vezu i nakitu , takođe je odvajalo nošnju starijih žena od nošnje djevojaka i nevjesti . Cjelokupna ženska nošnja sastojala se id ovih elemenata:  rubine (košulja), prednje i zadnje pregače , tkanice , zubuna, „aljine“, kapice – fesa, peškira-ride, bošče , čarapa., priglavaka i opanaka.

Muška nošnja ovoga kraja naglo se mijenja između dva svjetska rata . I za mušku nošnju može se reći da ne pripada  potpuno ni tipu dinarske planinske  ni posavsko ravničarske. Ta prelaznost se manje uočava  nego u ženskoj nošnji . Muška nošnja se dijeli na momačku i nošnju oženjenih ljudi, svakodnevnu i svečanu, ljetnju i zimsku. Razlike u muškoj nošnji manje su uočljive. Osnovni elementi muške nošnje su rubina (košulja) i gaće , tkani od konopljinih i lanenih  a kasnije i pamučnih vlakana. Muške rubine su širokih rukava, sa kolirom i dosta su duge skoro do koljena. Svečane rubine su po rukavima i prsima bile izvezene  i zakopčavale su se sve do struka crnim kupovnim dugmićima – sedepčićima.  Košulja je nošena preko gaća. Gaće su uže, sa manjim trupom i dosezale su do gležnja. Ostali dijelovi su zubun, tkanica (pas), čarape i opanci. Zubun je  kratak i rađen je od crnog valjanog sukna , dug je do pasa , ne zakopčava se i nema rukava kad je za svakodnevnu upotrebu, a svečani su od (kasnije) crvene ili plave  čohe zanatske izrade i po prsima ukrašavani crnim gajtanom i srebrenim dugmićima , ili „ilikama“ od olova. U zimskom periodu nošene su „aljine“ od crnog valjanog sukna i čakšire od istog materijala. Na nogama su nošene čarape i priglavci, za svečane prilike rađene su višebojnom vunom a preko njih  oputnjaci-opanci domaće izrade. Između dva svjetska rata u modu ulaze industrijske cipele ovdje zvane kundure (turski naziv), ljeti plitke a zimi duboke, a nošene su uglavnom za svečane prilike. U upotrebi zimi bile su i drvene klompe , izrađivane po kućama od mekog drveta : jošike, lipe, vrbe, i dr. Pojavom gumene „batine“  obuće,  počinju se nositi gumeni opanci.

Ove , u narodu zvane „starinske“ nošnje, gube se već iza Prvog svjetskog rata, ustupajući mjesto novijoj fabričkoj odjeći. Izuzetak su bile samo starije žene. Poslije Drugog svjetskog rata tradicionalna nošnja domaće proizvodnje izbacuje se iz upotrebe i zamjenjuje savremenom industrijskom odjećom evropske mode. Tu modu prvi prihvataju mladi.

Pjesma i igra (folklor)

Narodna muzičko-pjevačka i igračka tradicija ovog kraja  je davna prošlost. Postupno ali i zauvijek napuštena je u vrijeme Drugog svjetskog rata. Još ponešto u narodu se uz određene običaje , posebno radne , zadržalo od pjesme i igre u nekoliko prvih godina iza rata.

Od muzičkih instrumenta u praksi su bile gusle, dvojnice i ćurlike, vrbove trube i ljeskove pište, tamburice dvožice, trožice i četverožice i kasnije usne harmonike, a bile su i diple. Svirale su se epske i  junačke narodne pjesme.

Svoje epske pjesme guslari su svirali i ljude zabavljali najčešće po kućama i na slavama. To je bilo vrijeme kada je narod volio slušati narodne junačke pjesme o Banović Strahinji, Marku Kraljeviću, Milošu Obiliću, Ljutici Bogdanu, Ivan-kapetanu, Caru Lazaru, Kosovskom boju, Vuku Brankoviću i drugima. Porijeklo gusala ni do danas nije istraženo.

Dvojnice i druge drvene svirale su bile u praksi i na njima su svirali čobani svoje svirke krećući se sa stokom. Čobani su sami sebi izrađivali te svirale.

Uz  tamburu su se uglavnom igrala kola, bilo u zatvorenom prostoru(kuća), ili na otvorenom: dvorišta, crkvenim portama ili na određenim mjestima za igranje kola. Svako selo je imalo svoja „kolišta“ na koja su  nedjeljom i svecima  išli momci i cure u kola. Tambura kao instrument  je u ove krajeve kao i  u druge došla  s turcima na Balkan u četrnaestom i petnaestom vijeku.

Usna harmonika u ovim krajevima javlja se u austrougarskom periodu. Taj instrument je bio omiljen, posebno za igranje u kolu.

Negdje tridesetih godina dvadesetog vijeka , pojavom muzičkih tamburaških sastava u ovom kraju , tradicionalni narodni  instrumenti  se postepeno napuštaju. Harmonika fabrički instrument, na ovim prostorima se javlja poslije Drugog svjetskog rata.

 Vokalna muzika, momačko muško i žensko cursko pjevanje u prošlosti su bili sastavni dio svakodnevnog života naroda ovog kraja. Normalno je bilo čuti da čovjek ide putem i pjeva . Muške pjesme groktalice i putnjačke , redovno su pjevali stariji ljudi po slavama, dolazeći na slavu i odlazeći sa slave.

Žensko ili cursko pjevanje  „utroje“ je bilo popularno za vrijeme poljskih radova: kopanje , žetve, branja i perušanja kukuruza i po prelima, a često su cure pjevale idući u kolo , na prelo na zbor ili kad su čuvale stoku.

Muškarci i žene ne pjevaju zajedno, sem u kolu kada se natpjevavaju u antifonom izvođenju. Pjevanje uz igru podrazumijeva da žene izvode svoju dionicu u dvoglasu , a muškarci se priključuju osmišljajući treći glas .

 Vokalne žanrove koji su vezani za konkretnu obrednu situaciju najčešće pripadnici jednog pola, U slučaju čarojica to su muškarci koji obilazeći selo pjevaju i određene napjeve.

Ove pjesme su se, kao dio narodnog predanja, vijekovima prenosile sa koljena na koljeno i živjele u narodu. Pri  tome su svaka generacija i svaki pojedinac u njih unosili dio sebe bogateći ih time i čineći da ostanu uvijek jednako žive i lijepe. Slijedeći tragove narodnog predanja Laktaška etno  grupa „Trag“ je u ove pjesme udahnula svoj lični izraz, kao i duh našeg vremena, oživljavajući ih time, ali i ostavljajući, suštinski nepromijenjenim i uvijek narodnim, u amanet budućim generacijama.

OBIČAJI

Nema naroda bez običaja, bez obzira u kom kraju svijeta živi.Svako selo, svaki kraj, svaka oblast, svaki narod, imaju svoje običaje.Neki običaji pripadaju samo užem kraju, neki zahvataju čitave oblasti jedne zemlje, a neki običaji su istovjetni kod različitih naroda.

Velike seobe naroda kroz vijekove, osvajački pohodi raznih naroda, vijekovna ropstva i mnogobrojni ratovi, a ujedno praćeno i voljnim i nevoljnim mešanjem krvi, učinili su da su se i narodi i njihovi običaji prilično izmješali.

Malo je naroda koji su imali toliko seoba kao Srpski narod.Od dolaska na Balkansko poluostrvo prije mnogo vijekova pa sve do seoba u poslednjoj deceniji XX vijeka, pritisnuti raznim nevoljama, Srbi su se selili iz jednog kraja zemlje u drugi. Oni su u svojim seobama pored mnogih kućnih potrepština nosili i svoje običaje.

Mnogo je običaja koji su kroz vijekovnu upotrebu osvećeni u Srpskoj pravoslavnoj crkvi.Za svaki praznik vezani su određeni običaji pa tako i u našem Lijevčanskom, Župskom i Potkozarskom kraju. Pođimo redom.

Vaskrs

Farbanje vaskršnjih jaja
Jedan od najljepših i najradosnijih srpskih običaja, koji se nije iskorijenio, čak ni u gradovima, jeste farbanje jaja za Vaskrs. Vredna domaćica, po ustaljenoj tradiciji, vaskršnja jaja boji (farba) na Veliki petak, u dan kada se, inače, ništa drugo ne radi, već su sve naše misli upućene na strašni događaj Hristovog nevinog stradanja i poniženja, od ljudi, na Golgoti i Jerusalimu.

Božić

Badnjidan
Dan uoči Božića, 6. januara, zove se Badnjidan. Naziv je dobio po tome jer se toga dana siječe badnjak i unosi u kuću. Sa ovim danom već počinje Božićno slavlje. Ujutro rano, već u zoru, pucanjem iz pušaka i prangija objavljuje se polazak u šumu po badnjak.Čim svane, loži se vatra i pristavlja se uz nju pečenica.Žene u kući mese božićne kolače, torte, pripremaju trpezu za Božić.

Položnik

Na Božić, rano pre podne, u kuću dolazi specijalni gost, koji se obično dogovori sa domaćinom, a može biti i neki slučajni namjernik, i on se posebno dočekuje u kući, i zove se položnik.
Položnik pozdravi dom Božićnim pozdravom, ljubi se sa ukućanima i odlazi kod šporeta. Otvara vrata na šporetu ili peći, ranije na ognjištu, džara vatru i govori zdravicu: "Koliko varnica, toliko srećica, Koliko varnica toliko parica (novca) Koliko varnica toliko u toru ovaca, Koliko varnica toliko prasadi i jaganjaca, Koliko varnica, toliko gusaka i piladi, A najviše zdravlja i veselja, Amin, Bože daj".

Česnica

Rano ujutro na Božić, domaćica zamijesi tijesto od kojeg peče pogaču, koja se zove česnica. U nju se stavlja zlatni, srebrni ili obični novčić, odozgo se bode grančicom badnjaka, i ta česnica ima ulogu slavskog kolača na Božić. Kada česnica bude pečena, iznosi se na sto gde je već postavljen Božićni ručak. Domaćin od pečenice za Božić seče najpre lijevu plećku, glavu i deo od rebara. Kada svi stanu za sto, domaćin zapali sveću, uzima kadionicu, okadi ikone, kandilo i sve prisutne, preda nekom mlađem kadionicu koji kadi celu kuću. Ukoliko neko zna peva božićni tropar, a ako ne, čita se "Oče naš" naglas. Kad se molitva završi pristupa se lomljenju česnice. Česnica se okreće kao slavski kolač, preliva vinom i na kraju lomi. Ona se lomi na onoliko delova koliko ima ukućana Onaj ko dobije deo česnice u kojoj je novčić, po narodnom verovanju, biće srećan cele te godine. Kada se završi lomljenje česnice, ukućani jedni drugima čestitaju praznik i sjedaju za trpezu.

Krsna slava

Jedna od glavnih odlika srpskog Pravoslavlja, za koju ne zna ostali hrišćanski svet, jeste krsna slava. Po drevnoj i ustaljenoj praksi naše crkve, u vrijeme pred slavu sveštenik osvećuje vodicu u domovima koji slave. Za osvećenje vodice domaćica pripremi sledeće: jednu posudu (činiju) sa vodom, buket bosiljka, manju svijećicu, kadionicu sa žarom ili briketom, tamjana i spisak ukućana u kući. Sve se to postavi na sto u sobi gde je slavska ikona, koja je na istočnom zidu sobe. Na jedan dan uoči slave domaćica mijesi slavski kolač. Kolač se mesi od čistog pšeničnog brašna. Testo se zakuhava sa vodom, i dodaje se malo bogojavljenske i osvećene vodice, koju je sveštenik svetio pred slavu. Kolač se ukrašava raznim ukrasima od tijesta. Na njegovom centralnom dijelu i na četiri strane u znaku krsta odozgo utiskuje se pečat (slovo) sa slovima IS HS NI KA, što skraćeno i prevedeno znači: Isus Hristos pobeđuje. Za slavu se kupuje veća svijeća, po mogućnostviod pravog voska, obično dužine 50 -60 sm, može i veća, ili manja, zavisno od prilika i mogućnosti. Ona se stavlja u čirak (svećnjak) i posebno ukrašava, Svijeća se pali na dan slave, neposredno pred rezanje kolača. Domaćin se prekrsti, pomene u molitvi Boga i ime svoje krsne slave, cijeliva sveću i pali je šibicom. Uoči slave domaćica priprema slavsko žito - koljivo ili panaiju. Slavsko žito se kuva od čistog i otrebljenog pšeničnog zrna.

PORODICNA SLAVA je proslava onog hrišćanskog svetitelja, na čiji su dan naši preci primili hrišćanstvo i koga su izabrali za svoga zaštitnika i zastupnika pred Bogom. Slava se prenosi sa oca na sina i gotovo se nikad ne mijenja. Čak ako jedna porodica izumre, oni hrišćani koji nasljede njihovu imovinu, u većini slučajeva smatraju za svoju dužnost da, pored svoje slave, prime i njihovu. Otuda ima porodica koje slave više slava.Žena, ako ostane udovica, zadržava slavu svoga muža.

CRKVENE SLAVE su proslavljanje svetitelja kome je hram posvećen.

Vjenčanje

Za ovaj radosni i svečani događaj u životu pravoslavnih hrišćana, vezano je mnoštvo narodnih običaja.Naravno, suština Svete tajne braka, nije u svadbenom veselju, već, pre svega, u jednom ozbiljnom pristupu svetinji bračne zajednice, koja je temelj i osnova porodice, a time, i crkve i države. U vezi sa ovom svetom tajnom, vjenčanjem i svadbom, iznjećemo ono što je bitno za crkvu, pravoslavnu vjeru i njeno učenje. Ovdje su važna dva momenta: predbračni ispit i vjenčanje u crkvi.

Zadušnice

Zadušnice su dan kad se sjećamo naših pokojnika, i za njihove duše se molimo.Zadušnice su dan za duše preminulih. Naša Crkva je propisala posebne dane, Zadušnice, i to četiri puta godišnje, kada se posebno molimo za pokoj duša u Gospodu usnulih. Zimske zadušnice su u subotu, pred Mjesne poklade, u subotu pred Duhove su ljetnje zadušnice, miholjske su u subotu pred Miholjdan, a jesenje, mitrovske zadušnice u subotu pred Mitrovdan. Tog dana se posjećuju i uređuju grobovi naših dragih, obavlja se parastos ili pomen, osvećuje se žito, sveštenik prekađuje i preliva vinom grob, pale se svijeće za pokoj duša, a ako su nam srodnici sahranjeni daleko i nije moguće otići na groblje, onda se u crkvi služi pomen.

Čarojice

Vrijeme od  božićnih praznika pa do početka „velikog“ – „časnog“ vaskršnjeg posta kod Srba naziva se mesojeđe ili mesnice, mrsoveđe, a posljednja nedjelja mesojeđa je bijela nedjelja, čiji posljednji dan čine „bijele“ – „sirne“ poklade sa kojima mesojeđe završavaju. U nekim krajevima sa srpskim stanovništvom na ovaj dan se pale vatre (olalije, oratnice, mašale) sa lustrativnim ciljem da se vazduh očisti od nečistih sila i time zaštite polja i usjevi, a u želji da te vatre doprinesu napretku u plodnosti i zdravlju kod ljudi i stoke.

U nedjelju pred bijele poklade uoči vaskršnjeg posta u nekim srpskim krajevima organizuje se običaj čarojice.Riječ je o običaju u kojem grupa maskiranih mladića obilazi domaćinstva igrajući i pjevajući.Čarojičari predstavljaju povorke duša predaka koje donose plodnost i u suštini odgovaraju povorkama koledara.
Ne zna se gdje kad je taj običaj postao, ali se smatra da maskiranje svoje korijene vuče još od predcivilizacijskih i prethršćanskih ratarsko-stočarskih kultura koje karakterišu primitivni oblici religije te magija za plodnost i zaštitu od zlih sila. Svrha čarojica pretežno je bila tjeranje zla i dozivanje plodonosne godine.

Petrovdan

Kod Srba postoji običaj da se uoči ovog velikog praznika pale lile, koje se prave od mlade kore divlje trešnje ili breze. Obično se to radi na mjestima gde se narod okuplja, na trgovima, raskršćima i u tome učestvuju djeca i omladina. Paljenje vatre i lila simboliše na ona vremena kada su hristoborni carevi progonili i mučili hrišćane, vezujući ih za drvene stubove, natapajući ih smolom i paleći ih. Njihova tijela su tada gorela kao buktinje, osvetljavajući trgove kao danas simbolične vatre i lile.

Lazarice

U prošlosti, u srpskom narodu su postojali brojni običaji kićenja zelenilom u prolećnim mesecima, martu i aprilu, da bi se izazvala magična moć prolećnog buđenja prirode i zaštitilo zdravlje ljudi.

Kićenje zelenilom bilo je zastupljeno kod starih evropskih naroda pa i Slovena.Drvo VRBA i vrbovo pruće predstavljali su simbol napretka i podmlađivanja.To je zapravo vjera u MOĆ PRENOŠENJA ŽIVOTNE ENERGIJE na bolesne, stare, i mlade osobe. Postojao je i običaj maskiranja ljudi ili životinja u lišće i drveće, simbolično, pomažući goloj zemlji da se obuče u zelenilo i krči put proljeću. U srpskim selima, održavan je stari običaj pod imenom LAZARICE.

Ima puno narodnih običaja: za svaku radnju, svaki događaj, svaki praznik, svaku priliku i nepriliku. Običaji su se u narodu dosta množili, menjali i dopunjavali.